Gospođa Ana

Autor: Vladimir Radovanović

Ilustracija: pexels.com

Ana P. je dama rođena u uglednoj beogradskoj lekarskoj porodici.
Vekovima je njena porodica gradila ugled i sticala imetak,
u vremenu kada su rad i marljivost bili cenjeni.
Ne, oni nisu bili pohlepni kao sadašnji bogataši. Živeli su skromno, tiho, i
svoje teško sticano bogatstvo ostavljali otačastvupoput mnogih.
Rasla je između dva velika rata i obrazovala se. Bila je mudra, pametna, odmerena žena, tihih reči i jakih argumenata.
Sve u njenom životu išlo je kako treba. Nije se školovala na velikim školama, jer je želela da svu pažnju posveti svojoj velikoj ljubavi Đurađu, stasitom, bistrom i naočitom mladiću, vanredne pameti koji je, iako provincijalac, sticao ugled svojim znanjem.

Ana je bila njegova senka, uspeh, podrška u svim trenucima života, a on joj je uzvraćao ljubav koju su samo psalmopisci umeli opevati… Ali, sreći je došao kraj, ne kraj među njima, jer tu
i takvu ljubav ništa nije moglo rastaviti, došao je rat i crni oblaci nesreće nadvili su se nad otadžbinom, a izbor je bio težak. Ana odlučno podrži svog voljenog da krene put borbe za slobodu, verujući da će se ubrzo vratiti i da će Sunce slobode vratiti i njihovu večnu ljubav…

Godine su prolazile, retki glasovi o njemu bivali su oprečni, ali je tiho, uz molitvu i suze, verovala da je živ…
I sama je često privođena u Gestapo na mučna ispitivanja i šikaniranja, gde bi se smenjivali nadmeni Germani, koji su sa prezirom govorili o Srbima, veličajući svoju rasu, ali ona je ćutke trpela uvrede izrečene na račun muža, duboko verujući da je on za njih Gete i nadmoćno pametan, samo nema silu
kojom bi to pokazivao.

I, jedno zlo je odlazilo, rušeći sve pred sobom, a drugo zlo, crveno, proždiralo je zemlju. Ljudi su nestajali, odvođeni po mraku, i nikada niko o njima
više ništa nije znao. Ana se nije plašila. Smrt je samo trenutak, njena jedina misao je da još jednom vidi svog dragog, pa neka i u smrt odu, ali zajedno.
Najzad, posle nekog vremena došle su vesti da je Đurađ uhapšen i da će mu nove vlasti suditi. Bar je živ. Osetila je sreću dok su cokulaši otimali deo po
deo njene imovine, krčmili sve stvarano, uništavajući u besu, a nju su gurnuli na tavan u sobičak da provodi svoje usamljeničke dane.

Na radnom stolu stajala je BIBLIJA I UPALjENO KANDILO SVETLO SVETLOSTI, KOJE JE OSVETLjAVALO NjEGOV MRAK…

Posle nekog vremena, udbaš je pozva na razgovor. Objasnio joj je da zna da ona radi i da je vredna i marljiva žena, ali da bi za nju bilo dobro da se skrasi
i da se odrekne svoga muža. Sasvim dovoljna poruka…

“Ne, ništa nema cenu da se odreknem nekoga kome sam se zavetovala, a Vi znate šta Vam je činiti.”

Mučne godine su prošle, ona zna kako i sa koliko bola, muke, tuge i iščekivanja. Najzad, jednog dana, Đurađ se pojavi na vratima mansarde, mršav, izmoren, oronuo, ali nije bio slomljen. Veselim osmehom poljubi ruku svoje Svetice, čvrsto je zagrli i obeća da ih nikada ništa više neće rastaviti…

Ne, to nije više moglo biti vreme davnih dana, ali bili su zajedno.
Ništa više nije ni potrebno. Sada već stari, završili su svoje ratove…

Leave a Reply