Čajanka za duše iz tamnog vilajeta

Autor: dipl. filolog Dijana Tošić

Ilustracija: Dijana Tošić

 

Odavno smo navikli da Tamara Kučan tematsko-motivsku strukturu svojih romana stavlja u okvir ljubavne dimenzije, ispod koje leži temeljno i iscrpno istraživanje. Za današnje društvo i urbano vreme, dubina tema koju iznosi je nažalost i dalje veliki tabu. Stoga, ova mlada Beograđanka otvoreno i glasno progovara o: prisutnosti okultizma i misticizma, drugačijem fizičkom izgledu – Indigo; fizičko zlostavljanje i silovanje, sajber kriminal – Profajler; popularizacija video igrica namenjenih mlađim naraštijama u cilju podsticanja nasilja i samopovređivanja, psihičko zlostavljanje, neverstvo, slabo isticane psihološke tegobe – Bivirgata.

 

Autorka u svojim romanima ne uzima ulogu naratora već svoj glas daje junacima. Identifikujući se sa njima, uspeva da na čitaoca dinamičnim kazivanjem prenese emocije likova. Kad su oni uplašeni postajemo i mi, kada su uzbuđeni ili tužni, uspevamo da potpadnemo pod istu euforiju ili tugu. Zajedno sa njima drhtimo i mahnito razmišljamo o događajima oko njih. Možemo da gledamo njihovim očima, razmišljamo kao oni, sugerišemo im u donošenju odluka. Perspektiva napisanog na ovaj način postaje naša sadašnjost. Dok piše, Tamara je i Filip i Džon, a najviše Sara – čitaoci vrše pronalaženje svoga Ja sa onima sa kojima su u trenutku čitanja najbliži. Tamara će biti i zabrinuta Sandra, rastrojena Marina, prevrtljivi i neodrasli Arsenije. Dijapazon likova – čiji su nam psihološki karakteri jasno predstavljeni (i objašnjeni, bogato obojeni) – vrlo je širok. Izaberite ko ste.

 

Forma njenih romana u biti je uvek ista. Od takve forme će teško odustati u pisanju, budući da je postala okamenjena karakteristika Tamarinog stvaranja. Pred čitaoca polaže veliki broj poglavlja, često naslovljenih imenom onog junaka koji u njemu ima glavnu reč, naravno, ispripovedanog u prvom licu jednine.

 

U kratkim uramljenim rečenicama (što je još jedna od karakteristika ovog pripovedača), Tamara sabija nebrojano emocija izraženih najčešće metaforom i alegorijom, poređenjima i simbolima. Za te simbole uglavnom će nam dati objašnjenja ili će nas (kao mene) povući da kopamo dalje ispod površinskog sloja. Kod autorke ništa nije crno-belo, pa tako, kao što ni ljubavna priča glavnih likova nije jedini sloj romana, tako i sve ostalo je višeslojno i višedimenzionalno.

 

Progovoriće formom opscenih i lascivnih reči i izraza, time će omogućiti svojim likovima da ispune onu olakšavajući funkciju jezika, ali i učiniti ih stvarnijim.

 

Možemo u svakom trenutku birati maštu ili realnost. Magiju ili svakodnevicu. Naš je izbor kako ćemo se igrati jer svakako da kad čitanje počne, ne znamo kako se igra čitanja završava.

 

Dobar dan, čaj je poslužen, crni zec je još uvek živ i miruje. Izvolite na kratko putovanje kroz dva (za mene) naprivlačnija Tamarina simbola u romanima Indigo i Bivirgata. Služićemo se semiološkom semantikom i pragmatikom.

 

„Posle nje Indigo ćete zaboraviti, a Profajler iscepati“, napisala je Tamara tokom rada na najnovijem romanu.

 

Kako sam joj posle upoznavanja na Beogradskom sajmu napisala u poruci da mi je Indigom i fizičkim opisom Džona oživela davno sahranjenog demona i najveću ljubav, ja taj roman i: „Ceo je istetoviran! Čak i ćelava glava ima neke crteže! Vrat mu je šaren, desna polovina lica istetovirana. Pogled luta po šari koja se proteže od vrata do obraza“ (Indigo, str. 74), ne mogu zaboraviti. Ostaje mi pitanje: Gde i kako si uspela da ga vidiš? Jer ovo je do detalja opisan neko sa kim sam živela. Ali znam, svaka sličnost sa istinom je slučajna, a možda je ovo baš trebalo pa da svoju pažnju usmerim ka jednoj od najtalentovanijih pisaca današnjice.

 

Budući da Džon u nastavku fizičkog opisa na sebi ima sliku zmiju, koja se obmotava oko vrata, neće nam biti teško da asocijativnim putem ovaj roman povežemo sa Bivirgatom. No, o tome kasnije.

 

Indigo, kao naslov romana na prvi pogled budi različite asocijacije. Većina će pomisliti na boju ponoćnog neba, koja pripada spektru plavih boja. Ova boja, zapravo predstavlja razumevanje sopstva, vezuje se za intuitivnost, stoga će se u nekim tumačenjima nazivati i bojom višeg uma. Manje je poznato da je ova boja stimulativna te podstiče kreativnost.

 

Naslov romana takođe možemo povezati sa indigo preslikačem, koji služi za precrtavanje crteža; pravljenja kopija (setite se nekadašnjih pisaćih mašina i rada po kancelarijama). Ovakvo tumačenje svakako dobija potvrdu u romanu, jer kako i sami znamo Džon i Sara su zaljubljenici u tetoviranje. Postupak preslikavanja željenog crteža na svoju, ili kožu mušterija, govori nam jasno o upotrebi indigo preslikača. Još veću potvrdu ovakvo mišljenje dobija kada na ispisanim stranicama pronađemo reč „indigofera“, koju autorka objašnjava: ’indigo boja se dobija iz biljke sa ružičastim cvetovima po imenu indigofera’. Naravno, Tamara nam je dala ideju da se preslikavanje može vršiti i na višem nivou. „Znam onu legendu da na ovoj planeti svako ima dvojnika. Ja sam našla Petrovog.“ (Indigo, str. 86) Da li se preslikvanje može vršiti i na duhovnom nivou? Možda je indigo samo „papir“ preko kog povlačimo linije na tuđoj duši, stvarajući od nje ono što nam nedostaje? Svakako da je kod Sare u pitanju kombinacija preslikavanja. Višnje – sebe od nekada; Petra – kao onoga za kim duša pati; tetovaža – kao fizičkih promena na telu i pričama koje imaju svoje istorije.

 

Smatram da nijedno od tumačenja nije pogrešno, samo je, kako sam rekla, višeslojno. Upravo sa tim opravdanjem želim da ukažem na još jednu moguću varijantu tumačenja. Sam cvet indiga pripada porodičnoj vrsti indigo solanum, zbog svog kolorita on je najupadljiviji i najefektniji od svoje vrste. Primetićemo da se njegov izgled poklapa sa Džonovim: „Pogled leti sa poda, preko njegovog tela, do lica. Ne znam gde bih pre gledala – u oči, u usne, u njegove šake, ili… Šokirana sam.“ (Indigo, str. 74) Džon je neko ko, čim ga pogledate, odskače od društva. Upada u fokus i zatiče vas svojom prezentacijom. Indigo cvet je tokom celog dana otvoren, a ukoliko je oblačno ili pada kiša, cvetovi se zatvaraju. Setite se samo Džonovog povlačenja, prekida komunikacije i bežanja od Sare. U društvu, ovaj istetovirani momak je osoba: duhovita, otvorena, prijatna, pozitivna; kada se atmosfera menja videćemo i njega drugačijeg: namrštenog, mračnog, neraspoloženog, nekomunikativnog, spremnog da vređa:
„Zašto si tako hladan?“
„Lepa si ti…“
„Žena?!
„Kurvetina.“ (Indigo, str. 156.)
„Ne reaguje. Sedi, puši, gleda u zid. Kao statua stojim ispred njega.“ (Isto)
„Okreće mi leđa, nastavlja nebulozni razgovor sa Filipom. Kao da se ništa nije dogodilo, kao da me nije onako dodirivao, kao da me nije ljubio.“ (Isto, str. 125.)

 

Upravo su me njegove promene zaitrigirale da više razmišljam o tome kakvog je čoveka autorka stvorila. Tako dolazim do zanimljivog podatka. Džon se savršeno uklapa u opis „indigo osoba“. Reč je o osobama koje su vrlo kreativne i sposobne da rade više stvari odjednom. Imaju problem sa strpljenjem. Takođe su nadarene za razne aktivnosti.
„Volim da čitam. Vidiš…“ (Isto, str. 109.)
„Pišem svakodnevno. Pored crtanja, to je moja druga ljubav.“ (Isto, str. 110.)

 

Veliki broj ovakvih osoba su strastveni zaljubljenici u naučnu fantastiku, mitove, mitologiju, parapsihologiju – sve što podstiče maštu ili predstavlja neku vrstu intelektualnog izazova. Upravo zato su skloni povlačenju u svoj svet mašte i više vole samoću. Priznaću da se Džonov psihološki karakter ne podudara u potpunosti sa prirodom indigo osoba jer kod njega naučna fantastika i mitologija su zamenjene hermetizmom i okultizmom, a parapsihologija – psihologijom: „Gledao sam očaj, bol, mrak. Video sam strast, žudnju, strah. Neviđeno dobro ti stoji pravo lice. Granice o koje udaraš, o koje lomiš glavu kada pokušaš da ih preskočiš. Video sam želju. (…) Sigurno je naporno svakodnevno pokoravati sebe lažnom sebi, biti istovremeno i gospodar i sluga.“ (Isto, str. 111.) „To što govoriš… Recituješ moju prošlost.“ (Isto.)

 

Džon beži u svoj kutak na tavanu, gde nikome nije dozvoljen pristup. Upravo na tom mestu, realizuje se njegova jedina ljubav: prema onostranom, mračnom i mističnom. Da li je onda naziv romana sinonim za jednog lika? Umesto Džona dobili smo „Indigo“ na naslovnici romana. Možemo li onda po ovim preslikanim karakteristikama staviti znak jednakosti između Džona i Indiga?

 

Znam da će mnogi ispred tamne strane ovog lika podići barijeru, zabraniti da se o tome govori, ali ja bih baš produbila smisao i priču o jednom izizetnom simbolu koji je neodvojivi deo gospodina Džona. Tamara će iz raznih razloga, biće – simbol – Bafometa pomenuti samo dva puta, a njegovo objašenjenje dati u najsažetijem mogućem obliku: „Bafomet je drevno božanstvo. Predstavljen je kao čovek sa glavom jarca. On predstavlja čovekovu grešnu prirodu, životinjske nagone u čoveku. Bafomet spaja duhovno i nagonsko. On je harmonija, gde sve suprotnosti skladno funkcionišu“. (Isto, str. 223.)

 

Zastala bih na ovom mestu.
O samom poreklu imena ovog „drevnog božanstva“ nailazimo na više teorija. Najrasprostranjenije objašnjenje je da je u pitanju starofrancuska iskvarena verzija imena Muhamed (koja je latinizirana u „Mohamet“). Za vreme krstaških ratova Vitezovi Templari su se dugo zadržavali u bliskoistočnim zemljama gde su se upoznavali sa učenjima arapskog misticizma. Taj kontakt omogućio je da nazad u Evropu ponesu osnove onoga što će kasnije postati zapadni okultizam, uključujući gnosticizam, alhemiju, Kabalu i hermetizam. Zbližavanje Templara sa muslimanima dovelo je do toga da ih crkva optuži za obožavanje Bafometa. (veza: Mahomet:Bafomet)

 

Elifas Levi, francuski okultista tvrdio je da ime dolazi iz kabalističkog koda: „Ime Templar Bafomet, koje kabalistički treba sricati unazad, sastoji se od tri skraćenice: Tem. oph. AB, Templi Ominium nominum pacts abbas – otac hrama mira svih ljudi.“

 

Arkon Darula, autor i učitelj Sufi tradicije i magije, tvrdio je da Bafomet dolazi iz arapske reči Abu fihama(t) – otac razumevanja.

 

Dr Hug Šonfild, tvrdi da kada se atbaš šifrovanje (korišćeno prilikom prevođenja nekih Kumranskih spisa) primeni na reč Bafomet, dobija se grčka reč sophia – znanje i sinonimno je sa boginja.

 

Mitologije mnogih prastarih civilizacija uključuju neku vrstu rogatog božanstva. Prema Jungovoj teoriji, Bafomet je nastavak arhetipa boga sa rogovima, pošto je koncept božanstva koje ima rogove univerzalno prisutan u individualnim psihama.

 

Prastari keltski bog Kernun, tradicionalno prikazan sa jelenskim rogovima na glavi, kako sedi u „lotosovom položaju“, smatra se bogom plodnosti i prirode. U Britaniji se jedan oblik Kernuna naziva Hern. Rogati bog ima Bafometove satirske karakteristike uz naglasak na falus. Pan, grčko božanstvo prirode, često je prikazivan sa rogovima na glavi i donjim delom tela kao u jarca. Kao i Kernun, i Pan je falusno božanstvo.

 

Vidimo, dakle, da je sam Bafomet, miks starijih mitologija i raznih predstavnika u božanstavima. Svuda ćemo naći neki Bafometov deo. Međutim, prikaz ovog bića, koje nam Tamara iznosi je nešto mlađe generacije.

 

Po opisu koji je ona dala, smatram da govori o grafičkom prikazu Bafometa Elifasa Levija (na koji je najviše uticao prikaz karte „đavo“ Marseljskog tarota – XV vek – đavo sa krilima, rogovima, dojkama i znakom ruke). Na koricama njegove knjige „Dogma i rituali visoke magije“ nalazi se slika ovog „drevnog božanstva“. Jarac sedi u lotosovom položaju, ima znak pentagrama na čelu, sa jednom tačkom na vrhu – simbol svetla, svojim dvema rukama formira znak hermetizma, jednom pokazuje gore – prema belom mesecu Kesedu, a drugom dole – na crni mesec Geburu. Taj znak predstavlja savršenu usaglašenost milosti s pravdom. Njegova jedna ruka je ženska, a druga muška. (Za samog Bafometa se tvrdi da je simbol hermafrodit.) Plamen inteligencije koji gori između njevih rogova je magija svetla univerzuma ravnoteže, slika duše izdignute iznad materije, kao što plamen, iako vezan za materiju, gori iznad nje. Ružna glava životinje izražava strah grešnika, čije materijalno delanje, jedini odgovoran deo, treba jedini da podnese kaznu; jer duša je neosetljiva u skladu sa svojom prirodom i može da pati samo kada se materijalizuje. Prut koji stoji na mestu genitalija simbolizuje večni život, telo prekriveno krljuštima vodu, polukrug iznad toga atmosferu, a perje iznad toga volatino. Čovečanstvo je predstavljeno sa dve dojke i dvospolnim rukama te sfinge okultnih nauka.

 

Svaki simbol na ovom biću obavezno je izbalansiran sa svojom suprotnošću. Koncept dvospolnosti je neophodan u okultnoj filozofiji jer predstavlja najviši nivo inicijacije u težnji da se postane jedno s Bogom.

 

Bafometova glava predstavlja čovekovu životinjsku i grešnu prirodu, njegove egoistične tendencije i najniže instinkte. To je onaj materijalni deo čovekove dualističke prirode, ono opšte mesto gde se duhovno i životinjsko moraju ujediniti i pomiriti.

 

Malo detaljniji prikaz ovog simbola nisam iznela sa željom da se mnogi zgroze ili autorkino stvaranje povezuju sa okultnim, već da napravim paralelu sličnosti sa Džonovim ponašanjem. Svi smo mogli da primetimo koliko slobodnih scena i istog ponašanja imamo u spoju Džona i Sare. Vidimo i sami koliko je seksualno ispoljeno kod ovog muškog lika. Gotovo da ne postoji noć kada ih nismo zatekli u bludnom ponašanju, alkoholu… I sama Sara se čudi svojim izmenama, a sve podstaknuto Džonom i njegovim Bafometom.
„Izvlačiš najgore iz mene.“
„Izvlačim tebe – iz pozorišta. Tebe bez maske.“ (Indigo, str. 109.)
Taj životinjski nagon, počeo je da joj budi još na samom početku, to flertovanje i „preskakanje“ rečima, zavodljive fraze i psihološko čitanje, sve je imalo za cilj da se budi ta jedna strana dualizma čovekovog. Nije li autorka u samom Džonu indigom preslikala i Bafometove osnovne refernce? Ja sam paralelizam ipak našla.

 

Želim da napomenem, da ime ovog bića nećete naći samo u satanizmu, jer ćemo na kraju saznati čijoj strani Džon pripada. Naravno da je istorija čitavih hermetično-gnostičkih nauka opširna kao i rasprostranjenost njihovih božanstava, čemu ovde više nema mesta govoriti (jer se odmah može ukazati na vezu sa imenom Mefista – kako nosi naziv Džonov studija – a to je vrlo složena povezanost). Bafomet će svoje mesto imati i kod templara, masona, satanista i mnogih drugih zatvorenih skupova (sekti). Ovde je upotrebljen kako zbog zamene za Lucifera (jer se kod mnogih pravi jednakost između ova dva imena, ali nije baš tako), kako zbog, identifikacije jednog lika sa grupom sekte kojoj pripada.
Smatram, da iako ne znate o sektama, pomno propratite Džonove reakcije, reči, radnje – on reprezentatuje Bafometa. Savršeno zamaskirane osobine utkane u jednu osobu. Možda autorka moje tumačenje neće odobriti, ili joj nije bila namera da nešto tako uradi, ali nekako sam našla pukotinu kroz koju sam ova dva imena uspela da povežem.

 

Vratimo se za trenutak na nastavak Džonovog fizičkog opisa: „To što gledaš je zmija. Na vratu je njeno obmotano telo, a na licu je, kao što vidiš, glava“. (Indigo, str. 74) Svakako se jasno primećuje asocijativna veza sa Bivirgatom i naslovnicom romana. Kako je na samim stranicama romana naziv objašnjen ja se neću tu zadržavati. Skrenuću pažnju na odrednicu „bivirgata uroboros“ (Bivirgata, str. 164). Uroboros je drugi simbol koji mi je okupirao misli, te ću njemu posvetiti malo mesta.

 

Samo ime potiče iz starogrčkog jezika, od reči oura (rep) i boros (jesti). Prvi motiv uroborosa nalazi se u „Enigmatskoj knjizi podzemnog sveta“, drevnom egipatskom tekstu nađenom u grobnici Tutankamona (prva verzija imena: Tutank-atona), koji datira iz XIV veka pre nove ere. Smatra se da je masovno korišćen oko 1600. godine pre nove ere. Kroz Egipćane se preneo na feničansku kulturu, pa dalje na stare Grke, koji su ovom drevnom simbolu dali današanje ime.

 

Ovaj alhemijski znak večnosti jeste i simbol večnog vraćanja. Zmija koja guta svoj rep je slika ponavljanja, slika ciklusa, neprolaznosti. Stoga je uroboros korišćen kao shema odnosno koncept ponovnog rađanja i regeneracije. Prema Ničeu, uroboros je simbol samodovoljnosti prirode, prirode koja se uvek vraća ka svom početnom izvorištu, početku.

 

Uviđam da je Tamara ponovo stvorila lik romana na osnovama jednog simbola. Jasna priroda simbola saopštena nam je kroz Arsenija. Kako na stranicama ovog obimnog dela, saznajemo da Arsenije pati od narcisoidnog poremećaja ličnosti (poremećaj ličnosti, klaster B), čije su karakteristike ponovnog vraćanja na izvor svoje energije, nemogućnost izlaska iz okvira svog ponašanja, regeneracija nakon pada i odlaska/ostavljanja od strane osoba od kojih crpi energiju, nije li Arsenije zapravo uroboros?

 

U drevnoj Indiji, uroboros je korišćen kao simbol životnog ciklusa, smrti i ponovnog rađanja, stvaranja i destrukcije, ljubavi i mržnje, zime i leta, večnog kosmičkog plesa. Marinin život sa Arsenijem je život od ljubavi do mržnje, to je neprekidni ples sa izuzetno brzim tempom, koji se smenjuje poput svetlosti. Arsenijevi porivi destrukcije i popravljanja stvari, kao da su ponovo na početku, potpuno su me ubedili da se uroboros ponovo rodio kroz njegov lik. On će polomiti sve što mu se nađe pod rukom, ali će pokušati sve da popravi i iznenaditi je sutradan sitnicom. Varaće je kako bi se osetio živim i potrebnim nekome, ali će se vratiti njoj, jer ona je početak i najbolja je ipak. Uvrediće je, toliko da zaboli i nas sve što radi i govori, ali će se izviniti i gmizati poput zmije, samo da bi zaboravila. Arsenije se vrti u krugu svojih laži iz kojih ne izlazi nikada, samo na svoj zmijski krug kalemi još novih.

 

Stari alhemičarski spisi donose opis ove zmije kao do pola tamne, predstavljaju zemlju i noć, a od pola bele, predstavljajući nebo i svetlost – dualizam. Naučnici veruju da uroboros u suštini predstavlja krug svetlosti, i bez obzira na svoj često dramatičan i zastrašujući izgled predstavlja pozitivan simbol. U prilog tom dualizmu i svetlom značenju ide Marinino zaljubljivanje u onog Arsenija iz Profajlera. Njegovo ponašanje, borba za pravdu (iako je sve bila maska), ljubav i osmeh – govorili su o jednoj strani uroborosa-Arsenija. Njegova tamna strana jesu oni trenuci kada poremećaj uzme maha. To su oni periodi pakla u kojima Marina pokušava da skine košuljicu sa zmije, i celu je presvuče u njen svetli deo.

 

Uglavnom je ovaj simbol predstavljen tako da je glava zmije spojena sa repom u krugu, ali postoji i predstavljanje gde je zmija zapravo započela da jede svoj rep. Takav uroboros je lišen empirijskih nužnosti, materije i smrti. Takav, on se više ne rađa, jer ga to poslednje bitisanje vodi jedino konačnoj smrti iz koje rađanja više nema. Da li će Tamara Arsenija ostaviti takvoj sudbini, ili će ovaj uroboros ispuniti još jedno ono večno vraćanje.

 

Budući da su o romanu i predstavi pakla koji je Marina prošla, mnogi pisali, neću se zadržavati na tom aspektu dela. Moja je zamisao bila da nekako načinim vezu među romanima, i predstavim dva simbola koja su slabo zapažena, i donekle stvaraju branu kod čitaoca.

 

 

Novi Sad                                                                                                  dipl. filolog Dijana Tošić

novembra, 2018. godine

Leave a Reply