Kad truba plače

Autor: Prim. dr med Miloš Gostiljac, specijalista pedijatar

Foto: pixabay

 

Razbarušeno detinjstvo sna i nadanja što gore,
Raznežanost mirisima svežeg hleba, što priziva ulaske
u najlepše dvorište pored vajata starih,
dok pauk gredama šeta kao tužni svedok huka vremenskog.
Korak po korak, vezujući niti prošlosti
Likova starih i usahlih osmeha na požutelim slikama,
Sva zbilja, sve tuge, nade – još odzvanjaju
prangije rađanja i svatova po brdima detinjstva.

 

 

Prašnjavi put, nestali svedok, korovom obšiven
Usahle ruže na oronulim plotovima, rascvetale kamelije i narcisi.
Zašarenili se voćnajaci, zabelele višnje, razbarušeni bagremi.
Seta duše nad nestankom bivše pesme – kišne kapi bez oblaka.

 

 

To suze udaraju u oluke napuštenih kuća – šumadijske sete okovi
Zar niko ne može da ih probudi iz sna ,iz nirvane i nemoći.
Bože, da li sanjamo, da li se cvetovi pokisli ili suncem žeženi
mogu zalivati tugom, nadom, obećanjima.

 

 

Uzalud su pesme, uzalud rascvetalo kolo razigravano i graja dece.
Kao da toga nema, zarasli i grobovi po rascvetaloj šumadijskoj lepoti.
Poneka truba nad najlepšim brdima moćno u tišini odzvanja
dok srce rasplinutom toplinom razasutim laticama maše.

 

 

U praskozorjem okićenom dvorištu, korenove tražimo
U mirisnoj lepoti postanka – za opstankom čeznemo.
To nemoć po starim stopama hodi,da odnese lišće kad požuti
U nezaborav jednog postojanja.

 

Leave a Reply