TRNOVIT JE PUT DO USPEHA

Autor: Sokić Portal

Lektor: Dijana Tošić

Priča o Čačanki, dvostrukoj šampionki Evrope u karateu

Da je život put prazne ruke oslikava priča naše junakinje.“

Jadranka Krunić dev. Drašković, rodjena 22. 01. 1988. godine u Čačku, po zanimanju je frizer. Majka je dva sina Bogdana (5) i Jakova (2 i po) godine.

Njeni takmičarski rezultati:
♦ prvak države 2001. godine u katama, JKA karate 2001. godine u katama (Fudokan karate), 2002. godine (Fudokan karate) u borbama i katama.

Prvenstvo države:
♦ 2001. godine 1. mesto kate (JKA karate);
♦ 2001. godine 1. mesto (Fudokan karate);
♦ 2002. godine 1. mesto borbe, 3. mesto kate (Fudokan);
♦ 2002. godine 2. mesto kate, 2. mesto borbe (HACHI-O-KAI I.K.A);
♦ 2003. godine 2. mesto kate, 3. mesto borbe (Fudokan);
♦ 2004. godine 1. mesto borbe, 2. mesto kate (Fudokan);
♦ 2005. godine 1. mesto borbe, 1. mesto kate (Fudokan);
♦ 2006. godine 1. mesto kate, 1. mesto borbe (Fudokan);
♦ 2009. godine 1. mesto borbe, 1.  mesto fuku-go (Fudokan karate) i 1. mesto borbe (tradicionalni karate);
♦ 2013. godine 2. mesto fuku-go ( Fudokan );
♦ 2016. godine 2. mesto borbe, 2. mesto fuku-go, 1. mesto borbe – ekipno, 1. mesto kate – ekipno (Fudokan karate).

Balkansko prvenstvo:
♦ 2003. godine 2. mesto kate – pojedinačno;
♦ 2012. godine 2. mesto kate, 3. mesto borbe, 2. mesto fuku-go.

Evropsko prvenstvo:
♦ 2005. godine 2. mesto borbe – pojedinačno i 3. mesto fuku-go;
♦ 2011. godine 3. mesto borbe – pojedinačno;
♦ 2016. godine 1. mesto borbe – pojedinačno, 1. mesto borbe – ekipno.

Svetsko prvenstvo:
♦ 2005. godine 2. mesto kate – ekipno;
♦ 2010. godine 2. mesto borbe – ekipno.

Višestruka šampionka Fudokan karatea svoj put započinje davne 1997. godine i za Sokić Portal priča:

„Karate sam počela da treniram pre 20 godina, u karate klubu Čačak, kojim i dan-danas rukovodi instruktor Miloš Senić. Tada nisam znala da postoji razlika izmedju stilova, mislila sam da je karate jedan, da ne postoje razlike. Kako je vreme odmicalo, tako sam i ja ulazila u suštinu karatea. Zapravo, karate je dalekoistočna veština borenja bez oružja, golim rukama i nogama. Udarci se zadaju, izbegavaju i blokiraju. Iz naročitih stavova, na specifičan način, što veštinu čini efikasnom u pogledu izazivanja jakog bola, povrede, pa čak i smrti. Izraz karate na japanskom doslovce znači – prazna ruka.”

Šta je Fudokan?

Fudokan karate nastao je davne 1980. godine, a osnovao ga je profesor dr Ilija Jorga. On je nastao kao posledica višegodišnjeg praktičnog rada sa karatistima evropskih, afričkih, azijskih i američkih zemalja. Danas Fudokan karate čini dominantnu školu u svetu. Fudokan karate je inspirisan načinom borenja orla i tigra. Orao predstavlja mekoću, kružne blokove (orlova krila), brzinu i eleganciju, udarce vrhovima prstiju (orlov kljun) i otvorenom šakom, udarce laktom, nagle promene pravca kretanja, snažne tehnike pritiska na vitalne tačke tela metodom orlove kandže, tehnike poluga itd. Tigar, sa druge strane, simbolizuje čvrstinu, udarce zglobovima, pesnice (zubi tigra) i zatvorenom šakom, udarce korenom dlana (tigrova šapa), čvrste blokove podlakticom, tehnike bacanja i gušenja i sl. U bukvalnom prevodu, Fudokan znači: „Kuća čvrstih temelja.” Na početku svog putovanja kroz karate, sve ovo nisam znala.

S obzirom na to da si dvostruka šampionka Evrope u karateu, ispričaj nam kako si počela.

Za moj početak mogu da zahvalim tadašnjem prijatelju, koji danas na žalost nije sa nama, njegovo ime je Nenad Jaćović (novinar). On je u meni otkrio talenat kada sam imala 9 godina, dok me je posmatrao kako se igram u društvu svojih vršnjaka. Bila sam pravi mali plavi ratnik u stalnom ratu sa nekim. Pre nego što nastavim svoju priču želim se osvrnuti na ne tako lep deo mog života. Naime imala sam samo tri godine kada sam prvi put legla na operacioni sto zbog operacije oka. U to vreme nisu postojale bebi braunile pa su nas morali bockati velikim iglama kako bi nam dali terapiju. Večito su problem imali sa mnom. Jedna sestra, kako bi mi odvukla pažnju da se nalazim u bolničkoj postelji, dosetila se da mi kupi lutku. Lutka je bila, nećete verovati, ni manje ni više nego japanka, karatistkinja, obučena u kimono sa crnim pojasom i dugom crnom kosom vezanom u rep. Sećam se kao da je juče bilo. Bila sam tako temperamentna da sam po dolasku kući uzela lutku, počupala je, pokidala joj noge i ruke i bacila u kantu za đubre. I dan-danas mi je te lutke žao. Ko je tada mogao da pretpostavi da ću se baš ja baviti tim sportom?.
Moj pokojni prijatelj je znao da ću biti „njegov šampion“. Tako me je i oslovljavao, „šampione“. Imao je tu moć da prepozna tu borbenost u meni. On je i bio taj koji mi je pokazao prve pokrete, jer se svojevremeno bavio borilačkim veštinama. Međutim, to njegovo znanje nije bilo dovoljno za moj napredak, bilo je potrebno da još neko to vidi. Zato mi je predložio da krenem na treninge karatea. Kako potičem iz veoma siromašne porodice, bilo je pitanje od čega ćemo plaćati članarinu. Ipak vredelo je pokušati. U to vreme postojala su samo 3 kluba u Čačku. Jedan od njih bio je moj matični klub, karate klub Čačak. Sećam se da sam na prvi trening otišla sa svojim bratom, koji je od mene mladji 2 godine. Ispred sale pojavio se crni čovek, fin , kulturan i pozvao nas da uđemo unutra. Bila sam očarana tim „belim odelima“. A sа druge strane tužna, jer sam u kesi imala neki kombinezon na štrafte, koji mi se svaki put pripijao uz telo kada bih ga obukla. Brat je imao samo farmerke. Probivši led na prvom treningu, više mi nije bilo bitno šta sam obukla, bitno je da je ta stvar udobna. Meseci su prolazili, a ja sam i dalje trenirala u istom tom kombinezonu, koji bi bio mokar posle svakog treninga.

Tvoja prva pauza, da li si prestajala sa terninzima?

Ubrzo je došao decembar 1997. godine i naše prvo polaganje. Moj bato je pobegao glavom bez obzira, a ja sam izašla i uspešno položila taj prvi beli pojas. Kimono sam dobila tek kada sam imala oranž, a to je bilo davne 2000. godine. Sve je bilo super dok nisu počeli da nas bombarduju… Mislim da taj period niko neće zaboraviti. Tada je usledila moja prva pauza u treninzima. Ali ni tada nisam odustajala, dok su nato bombe padale oko nas ja sam vredno trenirala sama, skrivena u skloništu jedne zgrade. Ubrzo se i to završilo pa je život nastavljen tamo gde je zaustavljen. Već sam napomenula da potičem iz siromašne porodice, pa je nastavak treninaranja bio pod znakom pitanja. Bombardovanje je tada osiromašilo većinu porodica u našoj državi, ali je trener, srećom, imao razumevanja za mene.

Kada si se prvi put takmičila?

Moje prvo takmičenje bilo je 2001. godine u Čačku. Jedno od najvećih takmičenja u to vreme, „Cacak Open“ gde sam ostvarila odličan rezultat osvojivši 1. mesto u borbama – ekipno i 2. mesto u borbama – pojedinačno. Od tada je zvanično počela moja takmičarska karijera, koju je bilo jako teško ispratiti što se finansija tiče, pa sam bila prinuđena da mnoga takmičenja propustim. Iako nisam bila u mogućnosti da odem na svako takmičenje, i vodim kvalitetan život, svaki svoj slobodan trenutak koristila sam kako bih trčala na Remontovom igralištu pripremajući se za sve svoje osvojene titule. I dan-danas preskačem ogradu da bih se pripremila kako samo ja znam. Moj dugogodišnji trud i rad se na kraju isplatio…

Posetom u tvom domu, zatekli smo pregršt medalja, koliko ih imaš?

U svom posedu imam preko 150 medalja… Sa ponosom mogu da kažem da sam višestruki šampion države u više federacija. Vicešampion Balkana, Evrope i sveta, kao i aktuelni šampion Evrope. Za sve ovo je bio potreban ogroman rad i trud. Kao i mnogo odricanja.

Kada si se prvi put takmičila na EP?

Moje prvo veće takmičenje bilo je EP 2005. godine, koje se održalo u Beogradu. Jedno od najjačih prvenstava u mojoj istoriji treniranja. Tada sam osvojila 2. mesto u borbama i 3. u fuku-go. Ubrzo nakon toga usledilo je SP u Italiji, gde sam sa svojim kata timom u sastavu Ane Mandić i Maje Martinović, osvojila 2. mesto. Nakon toga je usledila povreda desnog kolena, koja je 2009. godine sanirana operacijom. Iste godine u leto sam otvorila frizerski salon i krenula sa ozbiljnijim radom, pa sam nekako uspela uskladiti posao i treninge. Moj prvi ekipni nastup u borbama bio je 2010. godine na Svetskom prvenstvu, koje je održano u Beogradu. Tada smo imali fantastični borba tim (Svetlana Baković Ladani, Jelena Stanojević, Danijela Luković i ja) bile smo neverovatno jake. Okitile smo se srebrom. Te iste godine sam se oprobala u trenerskom poslu.

Ti si se bavila treningom, imala si i neku školicu?

Jedno vreme sam držala treninge borbašima u karate klubu Nemanja, ali sam zbog udaje morala da prekinem tu saradnju. Ali sam ubrzo pokrenula svoju sekciju kojoj nisam mogla maksimalno da se posvetim, jer sam u aprilu 2011. godine saznala da sam u drugom stanju. Tada sam se uveliko spremala za Evropsko prvenstvo koje nisam želela da propustim. Uz dozvolu mog ginekologa da nastupim na tom, meni bitnom takmičenju, ja sam nastupila i u borbama osvojila 3. mesto. Moj stariji sin Bogdan rodio se decembra te godine. Trudnoća je bila fantastična, do kraja osmog meseca sam radila u salonu i uporedo držala treninge. Po njegovom rođenju sam se povukla i napravila pauzu. On je imao 10 meseci kada sam ja nastupala na Balkanskom prvenstvu. Majčinstvo me nije stagniralo, dalo mi je veću želju i snagu za pobedom. Nakon Balkanskog prvenstva usledila je duža pauza, a kasnije i druga trudnoća.

Kada se ponovo vraćaš karateu?

Jakov se rodio u julu 2014. godine sa veoma, veoma teškim zdravstvenim problemima koje smo, Bogu hvala, prevazišli. Ubrzo se dogodio i razvod braka, koji nije bio nimalo lak. Smatram da ne treba robovati nikakvim očekivanjima. Da imam i desetoro dece, ako mi nešto više ne odgovara, otišla bih. Nismo uspevali da nađemo zajednički model života koji bi oboma odgovarao. Ja sam neko ko živi ubrzanim tempom života, dok je on totalno drugačiji tip od mene. Nijedan tip nije loš, samo su nam pogledi drugačiji, zato smo se i rastali. Sada super funkcionišemo kao roditelji svojim sinovima, on je malo više prisutan u njihovim životima, što ne znači da ja manje vredim. Dogovaramo se oko vaspitavanja i svemu onome što uz to ide. Povratak na velika vrata dogodio se septembra 2015. godine. Tada sam se ponovo rodila. Svaki trening nosio je svoju težinu i nakon velikog pada vraćao me je u život. U trenutku kada sam bila najosetljivija, karate je bio moje svetilište. Svaki odlazak na trening, bila je nova nada za bolje sutra. Nisam odustajala. Trenirala sam bez cilja, radi sopstvenog mira u duši. Nisam imala nameru vratiti se na borilište, ali se nešto u meni probudilo i reklo mi: „Zar u najboljim godinama da odustaneš?“

KRUNA JADRANKINE BORBE

Saznanje da se u oktobru 2016. godine u Poljskoj odrzava EP dalo mi je još veći motiv za treningom. O kako su dani brzo prolazili… Usledile su kvalifikacije za prvenstvo, pa moja povreda nakon koje sam nastavila da se pripremam. Bila sam na spisku 8 seniora kojima je savez snosio troškove prevoza i smeštaja, a sama sam morala snositi troškove kotizacije. To je bilo neizvodljivo. Baš kada je došao momenat da potvrdim odlazak na prvenstvo, nisam imala dovoljno sredstava, a onda su mi prijatelji predložili da se obratim gradonačelniku. Poslušala sam ih i otišla na razgovor kod gradskog većnika zaduženog za sport i kulturu, Nemanje Trnavca, koji me je uputio kako da napišem dopis tadašnjem gradonačelniku, gospodinu Milunu Todoroviću. Ubrzo mi je stigao odgovor da će mi pomoći da odem na prvenstvo. Tada niko nije bio srećniji od mene. Vratila sam se sa dve zlatne medalje, jedna je u borbama pojedinačno, a druga u borbama ekipno sa timom u sastavu (Marija Stojković, Jelena Stanojević, Ana Mrdić i ja). Nakon ovog Evropskog prvenstva, rešila sam da se povučem sa borilišta. Trenutna finansijska situacija me mnogo stagnira, ali to ne znači da se neću baviti rekreativno. Moram da se osvrnem na 2012. godinu kada je moj klub slavio 15 godina rada, imala sam tu čast da budem proglašena za najuspešniju takmičarku kluba za 15 godina rada, a najuspešniji takmičar bio je Ivan Radivojević. Ove godine slavimo 20 godina rada. Cela godina ce biti u tom znaku, a započeli smo je fantastično. Od 2. do 5. februara imali smo seminar u Ivanjici i svečanu akademiju na kojoj je bilo proglašenje najuspešnijih klubova, takmičara, sudija, sportskih radnika u 2016. godini. Naš karate klub Čačak zauzeo je 1. mesto, trener Miloš Senić proglašen je za najuspešnijeg trenera u prethodnoj godini, a ja sam zauzela 3. mesto. Kao u svakom sportu, tako i u karateu, rad daje rezultate, a da bismo ih postigli rmoramo se odreći mnogih stvari. Ja gazim treću deceniju i osećam da bih se još mogla baviti takmičarskim delom, ali postoji nešto što je prioritet, a to su Bogdan i Jakov. Sada polako počinjem njih da uvodim u svoj svet, jer smatram da je karate pravi put za vreme koje nam dolazi.

 

Leave a Reply